Razumevanje agresije kod pasa: uzroci i vrste

Pojam, odnosno termin agresija nije lako defnisati. Agresija podrazumeva širok spektar ponašanja koje se pojavljuje u različitim okolnostima

Prof. Dr Radmila Resanović Redovni profesor fakulteta veterinarske medicine - katedra za bolesti kopitara, mesojeda, živine i divljači
slika psa

Pojam, odnosno termin agresija nije lako defnisati. Agresija podrazumeva širok spektar ponašanja koje se pojavljuje u različitim okolnostima, a uzroci ovakvom ponašanju su najrazličitiji. Agresivnost pasa se može posmatrati iz različitih uglova.

Agresivnost zapravo postoji kod svih divljih životinja, pasa i ljudi koji žive u grupama, a cilj ovakvog ponašanja je najćečće odbrana teritorije i potomstva. Psi su socijalne životinje sa širokim dijapazonom ponašanja, tako da je ovaj vid ispoljavanja agresije zapravo vid socijalne interakcije i smatra se normalnim ponašanjem, odnosno „pozitivnom“ agresijom, jer nema za cilj nanošenje štete, već uspostavljanje jedne vrste društvenog poretka.

Veoma dugo se smatralo da je u osnovi agresije pasa potreba da se bude alfa jedinka, odnosno vođa čopora. Međutim u današnje vreme ova teorija se smatra zastarelom i veoma pojednostavljenom.

Agresivnost pasa je uslovljena genetskom predispozicijom i mnogobrojnim faktorima okruženja. Kada agrsivnost nema za cilj samo očuvanje teritorijalnog intetgriteta ili potomstva već prerasta u pretnju po okolinu, čoveka ili druge srodnike iste ili rzličite vrste onda se radi o kompleksnom  i veoma ozbiljnom problemu. Dijagnostikovanju i terapiranju agresivnosti pasa se mora pristupiti interdisciplinarno te je potrebno uključiti doktore veterinarske medicine, bihevioriste i trenere.

Genestsku predispoziciju ka ispoljavanju agresije mogu ispoljavati neke rase ili neke linije u okviru određenih rasa. Nemački ovčari, bul terijeri, dobermani i laso apsa su neke od rasa pasa koje su genetski više predisponirane ka ispoljavanju agresivnog ponašanja. Postoji neslaganje u stručnim krugovima da li su čiste rase ili mešanci skloniji ispoljavanju agresivnog ponašanja.

Kada se govori o faktorima sredine u sklopu agresvnosti pasa veoma je važno napomenuti da je rana socijalizacija veoma važna i da štence ne bi trebalo odvajati od roditelja i ostatka legla pre 12. nedelje nakon rođenja. Još jedan veoma važan faktor sredine je i ponašanje vlasnika ili trenera tokom perioda sociajlizacije psa sa ljudima. Smatra se da je veoma važna rana socijalizacija budućeg vlasnika i psa i da bi sa socijalizacijom trebalo započeti pre osme nedelje života uprkos činjenici da pas i dalje ostaje u  leglu.

Pol psa takođe utiče na stepen ispoljavanja agresivnosti. Postoje validni naučni podaci da su mužjaci češće agresivni u odnosu na ženke. Uticaj hormona testosterona i kastracije na smanjivanje agresivnosti mužjaka ili pak estrogena i sterilizacije kod kuja je nekada smatrano veoma značajnim. Današnja stanovišta su dosta promenjena pa se sve više pažnje obraća na uticaj druga dva hormona: hormona oksitocina i vazopresina u sklopu ispoljavanja agresivnog ponašanja, kako mužjaka, tako i ženki pasa.

Širok dijapazon bolesti, posebno onih koje su praćene bolom mogu biti uzrok pojave agrsivnosti kod pasa. Posebnu pažnju treba posvetiti promenama na centralnom nervnom sistemu naročito kod iznenadne pojave agresivnosti kod odraslih pasa. Hormonski poremećaji takođe mogu biti uzrok agresivnog ponašanja.

Veoma je važno da se na prve znake agresije reaguje odmah, odnosno da se simptomi agresije na vreme prepoznaju i da se što pre uradi detaljna dijagnostika, pokuša da se nađe uzrok ovakvom ponašanju i krene sa terapijom. Što pre, to bolje. Odluka šta će se dalje dešavati sa agresivnim psom je veoma komplikovana i nosi sa sobom ne samo odgovornost vlasnika, u smislu odgovornog vlasništva, već i socijalne i pravne posledice.

Neki od znakova agresivnog ponašanja su rotiranje ušiju ka napred, neprekidni kontkat očima uz široko otvorene oči i pokazivanje beonjača, režanje, keženje, lajanje, griženje ili i ujedanje.

Različiti bihevioristi predlažu različite podele, odnosno različitu klasifikaciju agresivnosti pasa. Deskriptivna klasifikacija se zapravo zasniva na tumačenju znakova ponašanja pasa poput podrhtavanja usana, režanja, keženja zuba, lajanja, ujedanja i nanošenja povreda. Naki autori čak klasifikuju stepen agresije prema težini nanetih povreda. Mnogo češća i prihvaćenija podela agrsivnosti se zasniva na podeli prema funkciji, odnosno svrsi agresije.

U osnovi svih podela je zapravo uzrok nastanka agresije:

  • Agresija usled straha je jedan od najčešćih uzroka agrsije. Strah može da se razvije prema pojedinim osobama poput veterinara, trenera, frizera, poštara, dece ili pak prema drugim psima. Često ovaj vid agresije nazivamo i odbrambenom agresijom.
  • Agresija usled bola se može pojaviti i kod pasa koji nikada pre toga nisu ispoljavali bilo koji vid agesivnog ponašanja.
  • Teritorijalna agresija podrazumeva zapravo urođeni instinkt za odbranom teritorije bez obzira da ali se radi o dvorištu, stanu, automobilu ili nekoj drugoj teritoriji. U ovoj situaciji pas će u cilju očuvanja teritorije napasti čak i poznatu osobu.
  • Roditeljska agresija se često naziva i majčinskom agresijom i podrazumeva ispoljavanje agresije u cilju zaštite potomstva i takođe predstavlja urođeni instikt.
  • Zaštitna agresija se javlja kada pas smatra da je neko od članova njegove porodice ili prijatelja ugrožen.
  • Agresija tokom igre nije u pravom smislu izražena agresija već zanetost igrom i nemogućnost procene od strane samog psa o mogućim posledicama takve igre.
  • Seksualna agresija je zapravo agresivna borba za osvajanje ženki ili obrnuto za skretanje pažnje mužjaku od starne ženki.
  • Predatorska agresija podrazumeva klasično pedatorsko ponašanje ili jednu vrstu atavizma koje uključuje jurenje i havatanje stvari koje se brzo kreću.
  • Društvena agresija se javlja kod pasa koji svoj položaju porodici doživljavaju kao dominantan, odnosno da imaju visok status u porodici i tada se može pojaviti agresija prema članovima porodice.
  • Posesivna agresija predstavlja sklonost čuvanja svoje „imovine“ od drugih.
  • Agresija prema članovima porodice je najčešće posledica ranijeg kažnjavanja psa.
  • Preusmerena agresija se javlja kada se u trenucima izražavanja nezdovoljstva ili agresije umeša neki drugi pas ili čovek i u tom momentu se agresija ispoljava prema osobi koja se umešala u sukob.
  • Odbrambena agresija je takođe motivisana strahom i defanzivno agresivan pas zapravo ispolajva agresiju kao vid odbrane.

Pas može ispoljiti jednu ili više vrsta agresija istovremeno. Na primer agresija prema ljudima i agresija prema psima i prema drugim životinjama su često relativno nezavisni oblici ponašanja.

Treba uvek imati na umu da bez obzira na visok stepen kognicije i inteligencije pasa, vlasnik je taj koji je odgovoran za postupke svoga psa.

U retkim slučajevima kada se ne može otkriti uzrok agresije radi se o takozvanoj idiopatskoj agresiji koja se može dokumentovati nepravilnim nalazom elektroencefalograma psa (EEG), a poseldica je različitih patoloških stanja u centralnom nervnom sistemu.

Nivo rizika usled ispoljene agresije kod pasa zavisi od više faktora, pre svega  od stepena ispoljenosti agresivnog ponašanja, veličine psa, starosti, dužine trajanja agresivnog ponašanja, odnosno istorije ujeda, ozbiljnosti ranijih povreda i predvidljivosti agresivnog ponašanja.

Postoji specifični set kriterijuma za procenu stepena agresivnosti pasa, i oni naravno nisu isti za sve rase pasa.

Ključni faktor u saniranju agresije pasa je zapravo otkrivanje triger faktora, odnosno uzroka koji su doveli do toga da pas postane agresivan ili koji pak podstiču agresivnost. Kada se otkrije etilogija agresivnog ponašanja onda se pristupa terapiji.

Terapija agresivnosti podrazumeva prevenstveno otklanjanje uzroka nastanka agresije, odnosno takozvanog triger faktora. Zatim se pristupa bihevijoralnoj modifikaciji ponašanja psa pod vođstvom kvalifikovanog stručnog tima.  Može se naravno pristupiti i medikamentoznoj terapiji ukoliko za to postoje medicinski razlozi. Medikamentoznu terapiju može i mora prepisivati isključivo doktor veterinarske medicine.

 

Prof. Dr Radmila Resanović

Redovni profesor fakulteta veterinarske medicine – katedra za bolesti kopitara, mesojeda, živine i divljači